Tjedna druženja članova i prijatelja Projekta Humanitas održavaju se subotom u dvorani Mjesne zajednice Utrina, Barčev trg b.b., Zagreb (ulaz s istočne strane Tržnice Utrina, II. kat) s početkom u 18.00 sati.
Program druženja
subota, 06. veljače 2010.
Mato Špekuljak Humanizam kao svjetonazor kroz povijest i danas
Autor: dr. Gertrud Oheim, dr. Guido Möring, Theo Zimmerman,
Objavljeno: 08-02-2010 20:53
Pregledano : 8
Vjernost i nevjera među najbolnijim su temama u vezi s brakom. Načelno se podrazumijeva da svatko tko ulazi u brak prihvaća zakon bračne vjernosti. Međusobna vjernost partnera temelj je braka. Brak kao veza dvoje ljudi koji su si obećali biti doživotno zajedno temelji se na vjernosti. Nevjera može brak iz temelja razoriti. No, ne treba pod bračnom nevjerom podrazumijevati samo tjelesnu nevjeru. Uzajamna tjelesna vjernost partnera nije jamstvo stabilnosti braka, a pogotovo ne jamči da će brak biti sretan, baš kao što ni nevjera, ako se dogodi, ne mora neizbježno dovesti do kraja braka. Ima brakova u kojima se održava bračna vjernost, a ipak to nisu brakovi u pravom smislu riječi.
Možda se partneri u takvom braku mrze i svađaju, a nisu si nevjerni jer se boje izvanjskih posljedica. U takvim slučajevima zapravo bračna vjernost nije na djelu."Zajednički život ne može biti sagrađen na strahu, zabranama i uzajamnom oduzimanju slobode" - kaže Bertrand Russell, jedan od najistaknutijih humanista novijega vremena. "Ako se može postići vjernost bez takvih mjera, onda je u redu, ali ako se u nekom braku takve mjere poduzimaju da bi se brak sačuvao, onda se plaća previsoka cijena i bila bi bolja mala doza tolerancije prema uzajamnim nevjerama." Neki su brakovi tek nakon odlazaka i vraćanja postali kvalitetne zajednice jer je partnere ipak povezivao duboki osjećaj, zahvaljujući kojemu su i prevladali krizu svog međusobnog odnosa.
U Kaliforniji se nalazi možda najznačajnija granica u dosadašnjoj povijesti. Dugačka je 3250 kilometara, a okrutnija je nego što je to Berlinski zid ikada bio. Za razliku od Berlinskog zida, američko-meksička granica je izvorno bila izvedena od bodljikave žice. Nakon što su je uporni Meksikanci, željni posla u SAD, svakodnevno oštećivali, ona je dobila oblik čeličnog zida koji se pruža čak 2 milje u Tihi ocean.
Na američko-meksičkoj granici Meksikanci, obaju spolova, svakodnevno su kriminalizirani, premlaćivani, silovani, neki su ondje nestali a neki su izgubili život. Mnogi su, dok su pokušavali kriomice prijeći granicu, umrli uslijed vrlo nepovoljnih klimatskih uvjeta. Američko-meksička granica razdvaja bogati Sjever i siromašni Jug. Ali ona razdvaja "bijelce" koji govore engleski od "obojanih" ljudi koji govore španjolski. Američko-meksička granica je čelični zid između "protestanata" i "katolika", "onih koji zarađuju" i "onih koji plaćaju", "američkih prodavača" i "meksičkih kupaca", "svemoćnog kradljivca" i "nemoćne žrtve".
Ponekad proklinjem dan kad sam počeo opet pisati. Pisanje me zbližilo s toliko tuđih nesreća, da katkad, čisto ljudski, poželim da ih nikad nisam čuo, sreo ili vidio. Sve se teže nosim i s vlastitim sjećanjima, a kako vrijeme protječe gomilaju se i tuđa. Čovjek se navikne na sve osim na nesreće. Na njih se ne možeš naviknuti, možeš ih samo trpjeti ili pobjeći od njih, ako imaš mogućnosti. Kako god bilo, kad se već suočiš s njom, s nesrećom, moraš se opredijeliti između lica i naličja. Između čovjeka i «čovjeka». Dobri, stari duh S. Isakov, prije zadnjeg putovanja, odlučio je, onako bolestan i star još jednom posjetiti Dachau. I drhtavom rukom ispisati dojmove, krupnim slovima, jer mu je vid sve slabiji i slabiji…
«Dragi prijatelju,
Hladno i otužno ožujsko jutro u Münchenu. Čekam taksi. Konačno stiže, a iz njega izlazi mlađi čovjek i očima traži moju prtljagu. Nemam ništa osim ovo malo duše što mi je preostalo. Srećom, on to ne vidi. Ostatke duše. Kažem mu na njemačkom da me vozi za Dachau. On me pomalo začuđeno gleda ali ne komentira. Šuti. Gledam polja prije Dachau, prošarana bjelinama poluotopljenog snijega, kako nevino izgledaju. Ista polja na koja se danima, mjesecima i godinama taložio pepeo iz obližnjeg krematorija. Snijeg tih godina nije bio bijel. Ma koliko gusto padao. Stižu sjećanja. Vidim ljepljiv dima koji je vijuga prema nebu kojim su otputovale tisuće Evelina, Nataša, Ana, Radmila…
Rano je poslije podne. Hodal sam desetak metara iza njega, sakrivajući se uza zid Masarykove ulice preko puta redakcije „Narodnog lista“ i „Vjesnika“, a on je išal pognute glave na kojoj je zgužvana šilterica pokrivala gustu sijedu kosu, što je neuredno u pramenima štrčala ispod nje. U prljavoj je ruci gužvao nekoliko papira praveći od njih šuškavu loptu. Odjednom se sagne, kao da se popiknul na ravnom pločniku ispred izloga voćarnice i nevjerojatnom brzinom pobere odbačeni komadić papira, te ga doda već formiranoj papirnatoj lopti.
Začuđeni prolaznici su gledali tu spodobu, koja je išla dalje polaganim, nesigurnim korakom. Cijelo vrijeme sam čuo kako nešto govori, sebi ili nekom imaginarnom liku pored sebe? To što govori mi je nerazumljivo, jer govori stranim jezikom, široko gestikulirajući slobodnom rukom. Prepoznajem da govori njemački, ali za tren, u pola rečenice, nastavlja priču na ruskom, da bi za kratko vrijeme u svojem monologu prešao na engleski pa talijanski… Kako je prolazio pokraj „Kavkaza“, pogledavao je kroz izlog, kao da traži nekog znanca. Kak je okretal glavu prema staklu izloga, videl sam mu u odrazu naborano lice, iako mi nije zgledal tak star.
"Moja je majka bila vjernica, moj je otac bio ateist. U djetinjstvu sam vjerovao u Boga i besmrtnost duše, onako kako o tome uči vjera koju sam primio od rođenja. Ne sjećam se točno u kojoj sam godini života vjeru izgubio, ali se sjećam da sam najviši stupanj nevjere dostigao u dobi 15-16 godina. Bilo je to najburnije razdoblje u mom životu. Sav je život u mojim očima bio izgubio svaki smisao i svaku vrijednost. S prezirom sam gledao na sebe samog i na druge ljude, vidjevši u sebi i u njima tek besmisleni komadić mesa, koji je nastao tko zna zbog čega i radi čega, koji će u vječnosti postojati manje od jedne sekunde, uskoro će zauvijek istrunuti, te se u sljedećim beskrajnim milijunima i milijardama godina neće više nikada ponovno pojaviti. Zašto živim, zašto učim, zašto radim, zašto volim? Ta tako je besmislen, smiješan... A onda sam osjetio, da možda smrt nije kraj...; da postoje stanoviti zakoni u prirodi...; da me nešto vodi velikome cilju..."
Ludwik Lazar Zamenhof (1859-1917) rodio se u Białystoku (gradu u sjeveroistočnoj Poljskoj, koja je u to vrijeme bila u sastavu Ruskog Carstva). Po zanimanju je bio liječnik. Godine 1887 izdao je knjižicu "Međunarodni jezik", pod pseudonimom dr. Esperanto ("doktor koji se nada"), prema kome je poslije nazvan međunarodni jezik opisan u knjižici. Godine 1901, pod latinskim pseudonimom Homo Sum ("Čovjek sam") L. L. Zamenhof je objavio knjižicu "Hilelizam", prvu verziju projekta, koji je imao za cilj premošćivanje ne samo jezičnih (pomoću neutralnog međunarodnog jezika), nego i svjetonazorskih barijera između ljudi rođenih, raslih i odgajanih u različitim vjerskosvjetonazorskim tradicijama.
“Da bi se ispravno proživio život, treba razumjeti što je život i što u životu treba, a što ne treba činiti. O tome su u svim vremenima poučavali ljudi koji su bili vrlo mudri i koji su i sami ispravno živjeli. Istine o zakonu života što su ih naučavali mudri i plemeniti ljudi treba vlastitim razumom provjeravati, pa što je u skladu s njim prihvaćati, a što nije - odbacivati."
Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910) veliki je ruski književnik, mislilac. Tolstoj je autor nekoliko svjetski poznatih romana ("Rat i mir", "Ana Karenjina", "Uskrsnuće"). Iskreno je i duboko suosjećao s obespravljenima i siromašnima te ih je na različite načine pomagao, optužujući u svojim djelima gornje slojeve društva, posebno državu i crkvu za socijalnu neosjetljivost i licemjerje. Razočaran mondenim društvom kojim je bio okružen, drugu polovinu života proveo je u miru i tišini svoga grofovskog imanja. Slijedio je visoke etičke ideale nastojeći u skladu s njima osobno živjeti. Odbacivao je svako nasilno suprotstavljanje zlu, vjerujući u svemoć ljubavi. 28. listopada 1910. godine Lav Tolstoj je kradom je napustio imanje, na putu u nepoznato smrznuo se i - umro.
Autor: dr. Gertrud Oheim,
Objavljeno: 14-01-2010 22:17
Pregledano : 83
Prijateljstva i ljubavi nerijetko pokažu svoje pravo lice tek - kad im iz ovoga ili onoga razloga dođe kraj. Bez obzira je li im zabluda nekoć davala krila pa ih nakon nekog vremena dovela do sloma ili su ih ubili dosada, možda stjecaj okolnosti - nijedan se razlaz ne bi smio dogoditi u nedostojnom obliku. U kriznim trenucima najbolje se očituju čovjekovo srce i njegov odgoj!
Koliko li se samo gorkih riječi zna izreći kad jedno prijateljstvo ili ljubav umru, koliko li se samo pakosti tada napiše i gadosti izlije, koliko li se samo duševnih rana međusobno zada, a koje se nikada neće moći zaliječiti! Niti veliko razočarenje ne bi smjelo dovesti do toga da se čovjek počne ružno odnositi prema dojučerašnjem prijatelju odnosno prijateljici, prema dojučerašnjoj ljubavi, naročito se ne bi smjelo dogoditi da se upustimo u niske osvete i da biću koje smo do jučer voljeli počnemo nakon raskida nanositi bilo kakvu štetu.
5. ožujka 2007. napustio nas je Ivan Supek (1915-2007), humanist svjetskoga ugleda, akademik, znanstvenik – fizičar i književnik, autor dvadesetak knjiga (romana, drama, eseja) te stotinjak znanstvenih i filozofskih tekstova. Bio je dugogodišnji sveučilišni profesor, utemeljitelj Znanstveno-istraživačkog instituta "Ruđer Bošković", osnivač i glavni urednik časopisa "Encyclopaedia Moderna", rektor Zagrebačkog sveučilišta, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Jedan je od sastavljača deklaracije Svjetskog kongresa jedinstva, održanog u Philadelphiji 1976. godine. Deklaraciju su bili sastavili Ivan Supek, Linus Pauling - dobitnik Nobelove nagrade za kemiju i mir, Philipp Nöel-Baker - dobitnik Nobelove nagrade za mir, Aurelio Peccei - predsjednik Rimskog kluba. Supekova humanistička filozofija temelji se na univerzalnosti znanosti i umjetnosti (ne postoji islamska fizika, a Mozarta slušaju rado i Japanci). Supek naglašava da se znanstvena spoznaja ne smije odijeliti od moralnog vrednovanja. Bio je istaknuti član Pagvaške konferencije te jedan od utemeljitelja "Citoyens du monde" (Građana svijeta).
Djecu bi trebalo podučavati umijeću da budu sretni. Ne tome kako da budu sretni kada ih pogodi neka nesreća, to prepuštam stoicima, već umijeću da budu sretni kada su okolnosti podnošljive i kada se sva gorčina života svodi na sitne gnjavaže i male nedaće. Prvo pravilo trebalo bi biti da nikada drugima ne govorimo o svojim bolima, sadašnjim ili bivšim. Opisivanje drugima naše glavobolje, mučnine, kiseline u želucu, grčeva, pa makar i biranim riječima, trebalo bi se smatrati nepristojnim. Jednako vrijedi za nabrajanje nepravda i iznevjerenih očekivanja. Djeci i mladima, odraslim ljudima također, trebalo bi objasniti ono što čini mi se prečesto zaboravljaju, a to je da žalopojke o sebi mogu samo rastužiti druge, te ih na kraju ozlovoljiti, pa čak i onda kada sami traže takve ispovijedi i čini se kao da uživaju u tješenju. Jer tuga je poput otrova, možemo je voljeti, ali ne i osjećati se dobro s njom, a onaj najdublji osjećaj na kraju uvijek pobijedi. Svatko želi živjeti, a ne umrijeti, i traži one koji žive, što znači one koji zvuče zadovoljno, koji odaju zadovoljstvo. Kako bi divno bilo ljudsko društvo kada bi svatko dodavao svoja drva u vatru umjesto da cmizdri nad pepelom!
Želite li se družiti s ljudima koji cijene kulturu, znanost, obrazovanje, umjetnost, čovječnost, uljuđenost, dobar ukus, kvalitetan život, prijateljstvo - ovaj portal je pravo mjesto za Vas! Ovdje možete čitati i pisati članke, dijeliti misli i osjećaje, diskutirati, oglašavati, čavrljati, ostvariti prijateljstvo... biti nagrađeni besplatnim ulaznicama za koncerte klasične glazbe.
Naslovnica 
Vjernost i nevjera među najbolnijim su temama u vezi s brakom. Načelno se podrazumijeva da svatko tko ulazi u brak prihvaća zakon bračne vjernosti. Međusobna vjernost partnera temelj je braka. Brak kao veza dvoje ljudi koji su si obećali biti doživotno zajedno temelji se na vjernosti. Nevjera može brak iz temelja razoriti. No, ne treba pod bračnom nevjerom podrazumijevati samo tjelesnu nevjeru. Uzajamna tjelesna vjernost partnera nije jamstvo stabilnosti braka, a pogotovo ne jamči da će brak biti sretan, baš kao što ni nevjera, ako se dogodi, ne mora neizbježno dovesti do kraja braka. Ima brakova u kojima se održava bračna vjernost, a ipak to nisu brakovi u pravom smislu riječi.
U Kaliforniji se nalazi možda najznačajnija granica u dosadašnjoj povijesti. Dugačka je 3250 kilometara, a okrutnija je nego što je to Berlinski zid ikada bio. Za razliku od Berlinskog zida, američko-meksička granica je izvorno bila izvedena od bodljikave žice. Nakon što su je uporni Meksikanci, željni posla u SAD, svakodnevno oštećivali, ona je dobila oblik čeličnog zida koji se pruža čak 2 milje u Tihi ocean. 
Ponekad proklinjem dan kad sam počeo opet pisati. Pisanje me zbližilo s toliko tuđih nesreća, da katkad, čisto ljudski, poželim da ih nikad nisam čuo, sreo ili vidio. Sve se teže nosim i s vlastitim sjećanjima, a kako vrijeme protječe gomilaju se i tuđa. Čovjek se navikne na sve osim na nesreće. Na njih se ne možeš naviknuti, možeš ih samo trpjeti ili pobjeći od njih, ako imaš mogućnosti. Kako god bilo, kad se već suočiš s njom, s nesrećom, moraš se opredijeliti između lica i naličja. Između čovjeka i «čovjeka». Dobri, stari duh S. Isakov, prije zadnjeg putovanja, odlučio je, onako bolestan i star još jednom posjetiti Dachau. I drhtavom rukom ispisati dojmove, krupnim slovima, jer mu je vid sve slabiji i slabiji…
Rano je poslije podne. Hodal sam desetak metara iza njega, sakrivajući se uza zid Masarykove ulice preko puta redakcije „Narodnog lista“ i „Vjesnika“, a on je išal pognute glave na kojoj je zgužvana šilterica pokrivala gustu sijedu kosu, što je neuredno u pramenima štrčala ispod nje. U prljavoj je ruci gužvao nekoliko papira praveći od njih šuškavu loptu. Odjednom se sagne, kao da se popiknul na ravnom pločniku ispred izloga voćarnice i nevjerojatnom brzinom pobere odbačeni komadić papira, te ga doda već formiranoj papirnatoj lopti. 
"Moja je majka bila vjernica, moj je otac bio ateist. U djetinjstvu sam vjerovao u Boga i besmrtnost duše, onako kako o tome uči vjera koju sam primio od rođenja. Ne sjećam se točno u kojoj sam godini života vjeru izgubio, ali se sjećam da sam najviši stupanj nevjere dostigao u dobi 15-16 godina. Bilo je to najburnije razdoblje u mom životu. Sav je život u mojim očima bio izgubio svaki smisao i svaku vrijednost. S prezirom sam gledao na sebe samog i na druge ljude, vidjevši u sebi i u njima tek besmisleni komadić mesa, koji je nastao tko zna zbog čega i radi čega, koji će u vječnosti postojati manje od jedne sekunde, uskoro će zauvijek istrunuti, te se u sljedećim beskrajnim milijunima i milijardama godina neće više nikada ponovno pojaviti. Zašto živim, zašto učim, zašto radim, zašto volim? Ta tako je besmislen, smiješan... A onda sam osjetio, da možda smrt nije kraj...; da postoje stanoviti zakoni u prirodi...; da me nešto vodi velikome cilju..."
“Da bi se ispravno proživio život, treba razumjeti što je život i što u životu treba, a što ne treba činiti. O tome su u svim vremenima poučavali ljudi koji su bili vrlo mudri i koji su i sami ispravno živjeli. Istine o zakonu života što su ih naučavali mudri i plemeniti ljudi treba vlastitim razumom provjeravati, pa što je u skladu s njim prihvaćati, a što nije - odbacivati."
Prijateljstva i ljubavi nerijetko pokažu svoje pravo lice tek - kad im iz ovoga ili onoga razloga dođe kraj. Bez obzira je li im zabluda nekoć davala krila pa ih nakon nekog vremena dovela do sloma ili su ih ubili dosada, možda stjecaj okolnosti - nijedan se razlaz ne bi smio dogoditi u nedostojnom obliku. U kriznim trenucima najbolje se očituju čovjekovo srce i njegov odgoj!
5. ožujka 2007. napustio nas je Ivan Supek (1915-2007), humanist svjetskoga ugleda, akademik, znanstvenik – fizičar i književnik, autor dvadesetak knjiga (romana, drama, eseja) te stotinjak znanstvenih i filozofskih tekstova. Bio je dugogodišnji sveučilišni profesor, utemeljitelj Znanstveno-istraživačkog instituta "Ruđer Bošković", osnivač i glavni urednik časopisa "Encyclopaedia Moderna", rektor Zagrebačkog sveučilišta, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Jedan je od sastavljača deklaracije Svjetskog kongresa jedinstva, održanog u Philadelphiji 1976. godine. Deklaraciju su bili sastavili Ivan Supek, Linus Pauling - dobitnik Nobelove nagrade za kemiju i mir, Philipp Nöel-Baker - dobitnik Nobelove nagrade za mir, Aurelio Peccei - predsjednik Rimskog kluba. Supekova humanistička filozofija temelji se na univerzalnosti znanosti i umjetnosti (ne postoji islamska fizika, a Mozarta slušaju rado i Japanci). Supek naglašava da se znanstvena spoznaja ne smije odijeliti od moralnog vrednovanja. Bio je istaknuti član Pagvaške konferencije te jedan od utemeljitelja "Citoyens du monde" (Građana svijeta).
Djecu bi trebalo podučavati umijeću da budu sretni. Ne tome kako da budu sretni kada ih pogodi neka nesreća, to prepuštam stoicima, već umijeću da budu sretni kada su okolnosti podnošljive i kada se sva gorčina života svodi na sitne gnjavaže i male nedaće. Prvo pravilo trebalo bi biti da nikada drugima ne govorimo o svojim bolima, sadašnjim ili bivšim. Opisivanje drugima naše glavobolje, mučnine, kiseline u želucu, grčeva, pa makar i biranim riječima, trebalo bi se smatrati nepristojnim. Jednako vrijedi za nabrajanje nepravda i iznevjerenih očekivanja. Djeci i mladima, odraslim ljudima također, trebalo bi objasniti ono što čini mi se prečesto zaboravljaju, a to je da žalopojke o sebi mogu samo rastužiti druge, te ih na kraju ozlovoljiti, pa čak i onda kada sami traže takve ispovijedi i čini se kao da uživaju u tješenju. Jer tuga je poput otrova, možemo je voljeti, ali ne i osjećati se dobro s njom, a onaj najdublji osjećaj na kraju uvijek pobijedi. Svatko želi živjeti, a ne umrijeti, i traži one koji žive, što znači one koji zvuče zadovoljno, koji odaju zadovoljstvo. Kako bi divno bilo ljudsko društvo kada bi svatko dodavao svoja drva u vatru umjesto da cmizdri nad pepelom!
